Dugo sam razmišljala oglasiti li se ili ne, obznaniti ili ne obznaniti neke javnosti nepoznate detalje dugogodišnjeg prijateljstva s prof. dr. Ivanom Đikićem i njegovom obitelji. Osjećala sam se kao u nekoj vrsti raskoraka između Ivana kakvog ga zbiljski znademo i Ivana kakvim ga danas neki besramno etiketiraju, prikazuju, osuđuju njegove riječi predbacujući mu javni istup za koji je bio svjestan kako će u našem društvu prepunom hipokrizije platiti određenu cijenu. I to ponajviše od onih koje plaši vlastita slabost i napuštanje sigurne postaje u kojoj se odbacuju i same primisli na bilo koju vrstu introspekcije. Živimo u doba koje ne uznosi ono što neke ljude, priznali ili ne, ipak čini velikima. Izbjegavanje teškoća koje predstavljaju realnost našeg života pruža nam određenu udobnost koja, više ili manje, jamči život bez stresa stavljajući nas u epizodnu ulogu dragovoljnog pristanka na odricanje od sebe samih. Sve do ponižavajućeg samopožrtvovanja u kojemu naposljetku, kao takvi, postajemo predmetom sažaljenja čitavog društva. Na takvu stazu života, Ivan kakvo ga znademo, nikada neće pristati. Nikada se neće povući pred nepravdom niti se sakriti iza čvrstih i sigurnih vrata. Svjestan činjenice kojom iskrenost najčešće donosi brojne okrutnosti on će i nadalje izlažući se kojekakvim osudama ostati slobodnih misli lišen bilo kakvih dugovanja prema drugima. I neće pristajati na kompromise unutar društva koje umjesto da se ponosno nadmeće u izvrsnosti, krajnje se sramotno odmiče od iskrenosti. Hillel reče: Ako nisam za sebe, tko će biti za mene? Ako sam pak samo za sebe, što sam onda? I ako ne sada, onda kada? Zvjezdana Stančić P.S. Dobrohotnošću Ivana postavljam fotografije iz privatnog albuma kako bi kojekakvi nevjerni Tome razumjeli da svaka medalja ima dvije strane. Među inima našim obiteljskima u albumu su i fotografije roditelja i djeca kojima je Ivan nesebično pomagao, proslave Božića i ostalih blagdana za djecu iz osiromašenih obitelji, silni darovi kojima se beskrajno radovao donoseći ih za djecu u Civitas, domjenci za mališane s teškoćama, Ivanove posjete udrugama koje se bave djecom s invaliditetom… I sve bez medijske pompe. S Ivanom sam obilazila razne seoske škole, nerijetko je uzimao renta car (naravno o svome trošku) da bismo obišli i stigli do sviju onih koji su ga čekali. Ne jednom je isključivo na vlastiti trošak dolazio u Zagreb kako bi u potpunosti besplatno održao brojna predavanje za učenike, pedagoge, ravnatelje škola iz sviju dijelova Lijepe naše. Ne jednom su i mene mnogi noću budili tražeći možebitni spas za svoje bolesne. Ivan se nikada na te vapaje nije oglušio. Na kraju, on i nitko drugo nego on, je prvi osmislio projekt kojime su vrhunski znanstvenici ( ne asistenti ili studenti) ulazili u odgojno obrazovne ustanove kako bi motivirali djecu za što višu izobrazbu i promovirali znanost dok si danas neki drugi čak i te vrste zasluga prisvajaju. Sramotno je da je čak i taj projekt bio ne jednom odbačen od strane kojekakvih nazovi povjerenstava. Uostalom to isto se dogodilo i ove godine kada je nositeljica sc. projekta trebala biti jedna vrhunska hrvatska svjetski priznata znanstvenica. https://www.facebook.com/media/set/…
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
ivan đikićhrvatski znanstvenik posvećen obrazovanju mladih i popularizaciji znanosti Archives
August 2017
Categories |